Akrostih

Ah, što nisam vila jezerska, rukama rane da ti zavijem
Lakim koracima kroz prostranstva da preletim
I spustim se tiho na tvoj dlan
Sa izvora gorskog melem vodu usnama da ti prenesem
A šapatom lišća boli sa duše u ponore stresem

S jastuka belog u snove daleke bih te povela
A vihorom nežnim beskrajnom ljubavlju u raj duše uvela
Leti bih uzburkala mora na krilima galebova
Oblake bele do tebe pratila, danima i danima, ne bih li stigla
Ponesena razdraganošću bisernog oka tvog, zime bih prezimela
Eh, bez ičega... Bez vatre obraze da mi ogreje, bez hleba, Sunca...
Kako bih te samo volela, ja vila tvoja jezerska...